Blizu moje kuće...
I ko sad meni može platiti da ovo izgubim? Nitko. Ujutro plivanje, popodne rad sa mojim đacima i studentima, a mladost je naravno najbolje društvo. Ili obrnuto, ujutro rad, poslijepodne plivanje.
Split ima sve što ti treba od grada (ok, uglavnom sve) i u samom gradu plaže i Marjan. Mi smo danas uz more bili bez jakne, mnogi su se i kupali u moru, a u Finskoj, Švedskoj i sličnim državama je naravno sve super, ali je hladno. I to je istina! A ja u Splitu imam ovo. I sunčan dan. I gle čuda, nikad bolesna. Kad me čapalo to što kažu da je po simptomima omikron, a ja nemam pojma je li bija ili ne, lipo sam došla tu, da točno tu gdje je mjesto sa slike, oprala dobro nos u moru i momentalno je kihanje prestalo. Isti trenutak! Do kuće i sve ostalo, grebanje grla, umor... U more ću krajem četvrtog mjeseca i ne izlazim do kraja listopada, baš se veselim ljetu koje stiže. Koja Finska, koja Švedska, koja Njemačka, nema tih para za koje bih im se došla tamo smrznuti, ma kakvi. Mogu samo otvoriti kakvu tvrtku vani uz ovu koju imam doma i raditi online. Turistički do Parisa, pa onda nazad doma, na plažu i dalmatinsku spizu. Eto, nama koji smo još tu neće Plenki dati 200 000 kn, pa da od njih stvorimo novu vrijednost, ali bar dišemo i živimo more.
Nema komentara:
Objavi komentar