*****

Prvi školski mini praznici su pred nama. Roditelji su se podijelili na dvije skupine tj. tri skupine. Oni čija su dica vridna i šibaju po zadacima su me molili da dođu učiti i 2. i 3. kad službeno državne škole nema. Kažu neće nigdi, na groblje su već bili ili ići će samo jedan dan. Takvi će pozavršavati fakultete.

Oni čijoj dici teže ide jer su ponešto malo lini, ali uz podršku će nekako doći do prosječne ocjene traže za ta dva dana dici odmaranje jer odmarat će i oni. Ok ako ste privatni sektor, ali državni bi triba raditi osim ako ne rade u državnoj školi. Ajde takvih mi je nekoliko, to će se uz naknadni rad pohvatati, a hoće li postati malo više vridni ovisi o njima, a o tome ovisi i hoće li ići na fakultet i završiti ga.

E sad ide ona kategorija koja me krajnje zabrinjava. Oni i roditelji duboko uvjereni u pamet, a ne radi se. Imali su posebnu želju, neće raditi kući, neće doći u ured učiti, neće učiti virtualno, u školi su već dobili 1. Toliko bih im i ja bila dala jer im je bahatost bez pokrića ogromna, a takvog neznanja i takvog nerada se čisto plašim. Spremaju se na višednevnu turneju po lijepoj našoj i hoće da im ja pazite sad ovo garantiram da će dobiti pozitivnu ocjenu. Želje su im i petice. Zašto me ovo zabrinjava? Zato što kad se sve u životu dobije bez rada vodi u veliko zlo. U krajnjem i nacisti su htjeli cijeli svijet za sebe jer su se proglasili višom vrstom.  

Znači neće učiti ni prije praznika ni za vrijeme praznika, došli bi jednom pokazat mi skupe patike i mobitel nakon ne znam koliko nerada i žele garanciju. I kako je to završilo? Našli su se uvređeni i povređeni kad im nisam dala jamstvenu karticu, nisam ja političar da ih lažem, pa su mi demonstrativno rekli da više  nikad neće doći. Odlično! Sad ima više termina za prvu skupinu, ne triba sijati po kamenu nego po plodnoj zemlji...