*****

25 godina nakon II. svjetskog rata moj pokojni dida, učesnik Sutjeske i Neretve, nema partijsku knjižicu, vratio je vrlo brzo nakon rata, putuje po Njemačkoj i Austriji i dogovara izvozne poslove Jugoplastike u zemljama s kojima smo nekad ratovali. O ratu skoro nikad nije pričao, nakon rata je naučio njemački u Centru za strane jezike da moze dogovarati poslove. Mirovinu je ostvario iz rada, a ni za sebe ni za obitelj nije dobio nikakvu privilegiju. Dapace, obrnuto, kad je vratio partijsku knjizicu, odmah su ga zatvorili, baka je odmah ostala bez posla, moja pak majka je stalni posao čekala 10 godina, a ja bih jos bila bez posla da nisam osnovala tvrtku. U ovim svijetlim vremenima su i mene zatvorili kad sam prijavila kriminal. 

Moj naklon do poda braniteljima iz Domovinskog rata, a posebno onima koji su poslušali generala Gotovinu i okrenuli se budućnosti. Što vam želim reći? Moramo se prisjećati, dolično obilježiti bitne datume, ali nakon 25 godina bitno je maknuti se od prošlosti. Dok se teret prošlosti nosi na leđima, ne može se dalje. A mi smo se nažalost ukopali u prošlosti. I ne mrdamo. U ratovima koji su odavno gotovi. U rat o kojem njegov učesnik niti je previše razmišljao niti je o njemu pričao. Znate li pred koliko je godina taj rat završio? 75. I Domovinski rat je završio. Vrijeme je da se krene dalje. Ne zaboraviti, poštivati, ali krenuti dalje. Mora se...