Ove sam godine preko posla gledala gospođu koja se predstavlja kao psiholog kako urliče i ne može se kontrolirati, ono, što bi rekli izgubila mala busolu. Ona bi kao trebala drugima pomagati surađujući je li s psihijatrima, a nije u stanju svoj mir zadržati. Ma ni naći, a kamoli zadržati... Nadalje, preko posla često vidim roditelje koji su likari, čak i psihijatri, a svoju normalnu dicu dovedu do stanja da bi im triba psihijatar, a ne inženjer. Kako to? Pa sve vam je ovo virovali ili ne zbog para lipi moji, svi bi puno para bez rada i svi bi preskočili ulaganje vrimena i para u učenje i osobni razvoj. Životni prioriteti se ne postavljanju dobro, a onda imamo frustracije, kokošinjac koji kokodače, režanje, frktanje, rašpe, bombe, rivolvere.
Strpljivosti lipi moji, stpljivost je vrlina. I pomalo, učiti, dati svom životu smisao, ne mislit samo na to kako zgrabit nofce, po mogućnosti tuđe, napraviti nešto korisno, pomoći nekome, naći zadovoljstvo u sebi i svom životu. Voljeti ono što se ima i biti zahvalan. Ispuhati se. Smanjiti bolesno velik ego. Družiti se s prirodom. Udomiti macu ili psa. Čitati. Biti bolji. Svaki dan sve bolji i bolji. Ne uspoređivati se s drugima. 😊
Nema komentara:
Objavi komentar