*****

Znam da znate da je jučerašnji dan bitan jer smo mogli biti i u Italiji. Naravno, da poput velikih Hrvata ne naričem što nisam u Italiji. Mala sam Hrvatica, pa mi je sasvim drago da je hrvatski teritorij u Hrvatskoj, a ne u Italiji.

Nego, kad nam je već Italija pala na pamet,nekako se nameće pitanje gdje su, što rade danas. Pogodila ih je kriza, potresi, velik dio srednjeg sloja ima je uništen, kuće su prodavali za munitu, imanja isto, od eura su imali više štete nego koristi, sve ih manje vidimo kad je famozni feragosto, valovi izbjeglica baš njima non-stop stižu, na svim svjetskim okupljanjima, veselicama i sumitima ih i nema baš nešto čuti. Čula sam da su shvatili važnost znanja i da sve više uče. Odavno nisam bila u Italiji, pa pišem samo na osnovi informacija kojima raspolažem s interneta ili mi je netko rekao, a oko feragosta je po mom zapažanju, talijanski se skoro i ne čuje u hrvatskom Splitu. Da hrvatskom! Veliki Hrvati bi ga dali Italiji, veliki Srbi Srbiji, ali eto mi mali Hrvati se ne damo i stalno govorimo Split je naš, hrvatski!

A gdje smo mi danas? Kod nas je uvik kriza, što se tiče izbjeglica, one ovdje ne bi bile ni da ih podmitimo, jedini koji nam stalno stižu su ljudi iz BIH, više i manje pošteni, mnogima smo tek odskočna daska za proboj u Njemačku. Odavno litujemo u Hrvatskoj, ali nakon velikog umora koji nam ona priredi nemamo ni force ni pinezi za poč na neki veliki odmor, pa odmaramo doma. Zato kod nas odmaraju mnogi i rado ljudi dođu dok ih ne pripadnu veliki Hrvati. Potom shvate da je to šačica ridukula i da nas malih Hrvata ima puno više i dođu opet. To je jedino što se razvija, turizam, sve drugo stagnira. No, tu bi tribalo bokun pametnije, promišljenije. Da nam se ne razbije o glavu, e... A ostalo? Bit će bolje kad ljudi shvate važnost znanja i počnu učiti. O svemu, pa i o II. svjetskom ratu.