*****

čitam kako su najbolji otišli van hrvatske studirati. neće se ni vratiti. nije se čuditi. što ovdje može netko vrijedan, radišan, netko tko ne želi kroz život kao kuga i pošast, mitom i korupcijom?! 1991. su nam zbog izričite želje za pljačkom i punjenjem privatnih džepova s obje strane, hrvatske i srpske, upropastili mladost. ne kažem da smo trebali ostati zajedno ako nije išlo, ali razlaz je mogao biti dostojan čovjeka, čoveka, kako tko već kaže, kao npr. kod čehoslovačke. rat je izvrsno sredstvo da govna isplivaju na površinu. u ratu i poraću se odlično krade. zato je on bio nužnost ovih prostora. jerbo, su govna htjela krasti. prošle su godine, a bolje nije. ne znači da svoje ne volim ako tuđe ne mrzim. ne cijenim ljude po vjeri, nevjeri, naciji, boji kože. ta to bi bilo kao da ih cijenim po boji kose. zašto bi uostalom svi bili isti?! zato što sam svoje poštivala, a tuđe nisam mrzila, stalno imam probleme. zato što smatram da je pošten, legalan rad i znanje vrednota, a ne sramota, samo šta me nisu razapeli u ovoj zemlji. zato što želim život dostojan čovjeka za sve ljude svako malo imam samo probleme. previše sam voljela ovu zemlju i ostala tu iako se moglo otići. bila sam neuzorita hrvatica koja je plaćanjem obaveza i računa samo sebi natovarila 1001 problem. kad sam prvi put okasnila s doprinosima i to sama sebi, a ne zbog svoje volje, nego zbog nereda kojega je napravila trenutna vlast (kažem ovako jerbo kako smo ih izabrali, možemo ih i smijeniti, postoje izbori), išli su čizmom na mene. oni koji rade porezne utaje i rade neregistrirano iako u hrvatskoj sad svatko može raditi legalno za 10,00 kn registracije su cijenjeni ljudi, a ljudi koji jedini daju u proračun su za odstrel. da, jedini jer se velike prečesto sanira, oprašta im se, daju poticaji i šta sve ne, pa realno jedini daju mali. bogata njemačka kleči pred malim poduzetnicima, kada oni nisu zadovoljni pada vlada, a hrvatska pljuca po svojoj kičmi. je li po završetku studija trebalo ostati ovdje? — osjećam se razočarano.