jučer sam poput papige cijeli dan na telefon i mobitel brižnim majkama govorila:
"gospođo, žao mi je, ali do kraja školske godine je još 8 radnih dana i ne primamo više nove učenike. "
"a, ma šta mi kažete?" - čujemo već viku s druge strane
"da, dobro ste čuli gospođo, kasno je, ne primamo nove učenike. lijepo vas pozdravljam i želim ugodan dan" - završava moja malenkost
do kraja školske godine još 7 radnih dana. školska godina je započela u rujnu i od tada se moglo mnogo naučiti. da, moglo se. samo je trebalo malo manje sjediti po kavama, ne ići na 20 ili 30 krizmi i izostajati iz škole odlazeći na toliko krizmenih svečanosti, ne biti svaki vikend na selu, ne spajati dane i dobijati produžene vikende koji su korišteni za nerad, ići u školu, slušati nastavnike u školi, pisati zadaće, pomoć u vidu poduka tražiti na vrijeme jer mi nismo međugorje i kod nas se ne događaju čuda, slušati što ja govorim, pisati zadaću koju ja zadam i tako dalje.
ima jedan dan koji je poseban svake godine, tada me zovu najbrižnije majke, to je zadnji dan nastave u 19:30 h. najbrižnije majke bi tada da im pripremim dijete za žalbeni rok. znate, dijete se žali na deset predmeta i sad hitno treba netko stručan. one hitno žele doći kod mene i upoznati se sa mnom, a tada bih ja prvi put vidjela i njihovo dijete. hm? je li dijete zna? valjda zna ako se žali, zar ne? ako zna, mi mu ne trebamo. ako ne zna, neka ponavlja razred i nauči što ne zna.
nada se ove godine na zadnji dan škole poslije 19:30 neće javiti na telefon, a pozivatelji će moći uživati u pjesmi olivera dragojevića, galeb i ja.
ekola. to je to.
sve drage prijatelje imam u imeniku i njima ću poziv uzvratiti, a ako se slučajno dogodi da ih zovem tek kad uragan tuđeg bezobrazluka prođe, molim za razumijevanje. hvala!
"gospođo, žao mi je, ali do kraja školske godine je još 8 radnih dana i ne primamo više nove učenike. "
"a, ma šta mi kažete?" - čujemo već viku s druge strane
"da, dobro ste čuli gospođo, kasno je, ne primamo nove učenike. lijepo vas pozdravljam i želim ugodan dan" - završava moja malenkost
do kraja školske godine još 7 radnih dana. školska godina je započela u rujnu i od tada se moglo mnogo naučiti. da, moglo se. samo je trebalo malo manje sjediti po kavama, ne ići na 20 ili 30 krizmi i izostajati iz škole odlazeći na toliko krizmenih svečanosti, ne biti svaki vikend na selu, ne spajati dane i dobijati produžene vikende koji su korišteni za nerad, ići u školu, slušati nastavnike u školi, pisati zadaće, pomoć u vidu poduka tražiti na vrijeme jer mi nismo međugorje i kod nas se ne događaju čuda, slušati što ja govorim, pisati zadaću koju ja zadam i tako dalje.
ima jedan dan koji je poseban svake godine, tada me zovu najbrižnije majke, to je zadnji dan nastave u 19:30 h. najbrižnije majke bi tada da im pripremim dijete za žalbeni rok. znate, dijete se žali na deset predmeta i sad hitno treba netko stručan. one hitno žele doći kod mene i upoznati se sa mnom, a tada bih ja prvi put vidjela i njihovo dijete. hm? je li dijete zna? valjda zna ako se žali, zar ne? ako zna, mi mu ne trebamo. ako ne zna, neka ponavlja razred i nauči što ne zna.
nada se ove godine na zadnji dan škole poslije 19:30 neće javiti na telefon, a pozivatelji će moći uživati u pjesmi olivera dragojevića, galeb i ja.
ekola. to je to.
sve drage prijatelje imam u imeniku i njima ću poziv uzvratiti, a ako se slučajno dogodi da ih zovem tek kad uragan tuđeg bezobrazluka prođe, molim za razumijevanje. hvala!
Nema komentara:
Objavi komentar