*****

gledan kako gori šterika ča smo je užgali za vukovar i škabrnju. vraćaju se slike.
razrušen grad. mrtvi. ranjeni. starci s kesicom u ruci. oči uplakane željke u plavom kaputiću. strahota!

navire još slika i radijskih vijesti u sićanje. karlovac. dubrovnik. zadar kojeg nismo htjeli dat za dar. razarač split uperen u svetog duju. mrtvi prijatelji. pola generacija, druga polovica godinu ili dvije ...

starija. uzbune, zamračenja, avioni nad gradom, izbjeglice, prokletstvo rata! strašnog rata. nema gore stvari od rata. nema!
širi se kao pošast. traje godinama. krvari hrvatska, krvari bosna...

ipak prođe.

ne ponovilo se!

ostaju pitanja. je li ova zemlja toliko morala poniziti svoj narod da čeprka po kantama? je li ova zemlja morala toliko poniziti svoj narod da želi otići iz ove zemlje jer djeci nema šta dati za jesti? je li ova zemlja morala toliko poniziti svoj narod da oni koji rata vidili nisu imaju sve privilegije, a pravi branitelji idu pognute glave i praznih džepova, bez posla, poniženi, izmaltretirani? je li ova zemlja morala toliko pljunuti po svojim obrazovanim ljudima i reći im neka idu, mozak im vrijedi kao i teleći, 2 dm za kilo?! je li ova zemlja morala toliko srušiti dostojanstvo radniku i seljaku? je li ova zemlja morala od lopova i ratnih profitera učiniti vodeće i uspješne dok pošten čovik samo gleda, gleda sve tuplje i tuplje. u bezdan razočaranosti i gorčine...

suza za hrvatsku.

teče. teče svaki dan.

kako je samo teško živjeti tu dok je ovako i pitati se: zašto? zašto je bilo potrebno proći tolike strahote a da vukovar i danas plače nad neobnovljenom školom u kojoj se djeca smrzavaju, da u kninu zbog onih koji rade na crno više ne voze legalni taksisti, da iz ove zemlje mnogi žele otići, a malo tko bi u nju došao živjeti? zašto?

teče suza za hrvatsku. hrvatsku u kojoj patim. nepravda je prevelika, prošlo je već puno godina, rane još uvik bole, a samo lopovi i profiteri imaju neku šansu. svi oni samozatajni ljudi koji su stvorili ovu zemlju i obranili je u prestrašnom ratu su u vlastitoj domovini postali niža vrsta. idu pognute glave, misleći kako platiti struju ako su te sreće da ipak imaju od čega dati za uplatnice, a oni koji su krali imaju skupe vile, otoke i potoke, blindirane jurilice. obraz je u životu itekako važan, istina, ali ovom narodu treba pravde, reda i rada. ne može samo od poštenja i to vlastitog biti zadovoljan. ako imu to ova zemlja konačno ne omogući, bojim se da će se svi osušiti ka suhe grane. od tuge, jada i nevolje.